|
Da, zadnji. Zadnji kao "nema apsolutno više ništa iza". Oporučno vam ostavljamo najsmješniju i najgluplju igru na svijetu. Dakle, smišljate imena filmova, a umjesto jedne riječi u naslovu ubacite imenicu DABAR. Zameo ih Dabar. Dabar boje vanilije. Dabar hoće ići na more. Dabar zvan Čežnja. APSOLUTNI FAVORIT: Dabar II ili jednostavno... Dabar je lijep!! Zbogom i uživajte u Dabru. I mi ćemo. Bilo nam je lijepo s vama... Ivana i Kristina |
|
Sad bi ja u točno 21.47 , umorna kao__________(nadopuni sam/a),trebala napisati nadasve svjež i isto toliko zanimljiv, s određenom dozom humora, POST. Bilo bi divno kada bi to uistinu bilo moguće, ali nije, pa zato ono što slijedi su samo dojmovi s jednog od smješnijih odlzaka u Graz (shopping je u pitanju, jel...). Ni slutile nismo da bi moglo biti tako zabavno, dok se pred našim očima nisu počeli pojavljivati ljudi koji će tih nekoliko sati provesti s nama u busu. Pa tu je tako bila djevojka, pardon, djevojčica koja liči onako malo na štrebericu (bez uvrede) s onim smiješnim okruglim dječjim naočalama, e sada nakon tog detaljnog opisa, izgubih nit... Aha! Nije mogla pronaći broj sjedala pa je gurala svoju glavu i naočale posvuda i proklamirala kako ne zna gdje pišu ti brojevi. Ispred nas su sjedili Mama i Sin, to su im imena. (Ne, nisu ustvari, al..) Mama cca 60 godina, Sin cca 35 godine, ili manje ili više, ozbiljno ne mogu prosudit. Ali on je odrastao dečko!! Ali u Maminim očima nije, svaki put bi grozničavo pogledala kada bi striček šofer upalio motor, a njezin sin nije u busu (piš pauza). Mršteće poglede s velikim prijezirom upućivala je Kristini i meni svaki put kada bi njezin Sin zaspao, a mi ušle u neku od faza smijeha. (Bilo ih je mnogo!!) A da ste vidjeli taj pogled kada je izlazila iz busa, wuuhhu.. Majko moja, suze od smijeha pretvorile su se suze od straha, bus više nije to bio, već _______( nadopuni sam/a), a ona sa lukom i strijelom u ruci spremna na odmazdu. Bilo je tu mnogo čega, ali smijeha ponajviše.. Previše čak u nekim trenutcima... Ma ne, nikad smijeha previše.. Sad ću ja nasumce nabrojat stvari koje su bile rečene a nas su nasmijavale, iako ne garantiram da će imati jednak efekt na vas dragi čitatelji, dapače, vjerojatno ćete to smatrati besmislenim i glupim, ali... Nama nije.. Pa eto: - zašno jasto – jasno zašto - besmislen razgovor o tome kako je kreda ispred nas, ali nije, bila je to kolona autiju, kreda je samo, eto tako došla. No Kiki je shavtila poantu moje izjave «Kreda je ispred nas»- «Aha, misliš, ne možeš piti jer je kolona ispred nas pa će ti se piškit?» - «DA!!» - vođena je velika briga oko soka koji je morao biti otvoren jer se ne može zatvorit, a radi krede koja je ispred nas, ne smije se pit. - Pri neuspjelom sliaknju Kiki me priupita «Kaj se facaš?» a ja na to « Di se vidiš da me facaš?». Što bi u prijevodu značilo «Di me vidiš da se facam?» - Sviralo na puhali - puhalo na svirali - Slašta - svašta - Mnogo nerazumnih, čudnih konverzacija koje nama nisu zvučale čudno, al kad bi ljudi čuli i izvukli iz konteksta.. E sad je to post od 139 stranica, i upravo je sve ono što nije trebao biti. Vjerojatno ima mravijardu (Mali milijun) pogrešaka, ali neka ostane tako, u duhu svega toga, smiješnog i nesmiješnog.. P.S. Naslov? Eh, neka to ostane tako, mi znamo i smiješno nam je, a vama ionako ne bi bilo da sad objašnjavam! Ivana  |
|
Stalno vraćanje na isto, napredak, ali povratak u neke stare situacije, stara stanja. Baš sam eto tako razmišljala kako sam opet početnik, opet sam u onoj situaciji kad te strah tog novog, tog novog koje je tako zanimljivo i intrigantno. Tu situaciju doživjela sam i budem, još mnogo puta. Do prije negdje 4 mijeseca bili smo najstariji u generaciji, naizgled iskusni, a sad? Sad smo opet na početku, opet neki novi cilj, neka nova utrka. Tako je bilo i sa prvim danom u vrtiću, u osnovnoj školi kada je biti osmaš značilo biti na vrhu, biti ono naj. I opet se to u par mijesci promijenilo, opet iznova.. Sada je isto tako. Onda će se završit faks, doimat će se da smo sad napokon gotovi. Posao, novi počeci, novi početnici.. Opet iznova... Onda ćemo biti iskusni u poslu, neki više neki manje. Opet nam se čini da je sad to. Ali vjerojatno neće biti. Ako se odlučite oženiti ili udati, ponovno je nešto novo, stariji će vam dijelit savjete. Opet iznova.. Kad napokon dođete u taj stadij da vi možete donekle dijelit savijete drugima oko udaje, možda dođe vrijeme za dijete. I što onda? Opet iznova... Sad kad je dijete tu, sad će se duplo osijećat taj fenomen, sad će se ponovno prolaziti kroz prvi dan vrtića, škole, srednje škole, fakulteta, prva unuka ili unuk.. Opet iznova.. Opet iznova, i opet, i opet, i opet... Viječno vraćanje na isto, ponovno učenje onog starog, utvrđenog, ali opet zaboravljenog. .. i opet, i opet, i opet, i opet.....  ivana |
|
Postoje dva svijeta. Ovaj danas, veličanstveno neobuzdan i naizgled neograničen u potencijalima. I onaj davni, bogat u ispunjenosti, ali zatvoren u minimalizam. Kada naglo kročiš iz onog davnog u ovaj naš sadašnji, može ti se dogoditi isto što i Sizweu. Možeš umrijeti na onaj najtužniji način, potonuti iz snova u ništavilo. Nije to smrt nakon koje ćeš ležati u smeću, a po tebi će pišati pijanci (iako, bolje mrtav u pišalini nego živ u ovakvom svijetu). To je ona smrt kada umre dostojanstvo, a ti pokorno ukradeš identitet mrtvog i popišanog neznanca jer on ima propusnicu, dopušteno mu je da živi. Ako umreš kao Sizwe Banzi, očiju uprtih u svijet i s osudom u njima, ali opet s osmijehom na licu, možda ćeš mi moći objasniti je li to happy end ili bih trebala plakati. Jer još sam dugo nakon predstave razmišljala o tome, o onom jednom koraku prema beskrajnoj sreći ili beskrajnoj tuzi, samo ne znaš prema čemu dok ga ne napraviš. A u ovom našem svijetu, veličanstveno neobuzdanom, karta za jednu predstavu s Festivala svjetskog kazališta košta 200 kuna, pa ako imate višak novaca, pogledajte Sizwe Banzi je mrtav jer predstava je vrlo dobra. Zbilja je! Kristina |
|
„Ti piješ ko smuk!“ kaže Ivana jednu večer u pubu i kreće… Pokušavamo smisliti što je to smuk i zaključujemo da je životinja. Pitamo konobara što je smuk, ni on ne zna. Ne zna ni zove li se Krašev kakao „Express“ zato što ga napraviš vrlo brzo. Već nas lagano bole trbusi od smijeha. Pa na radiju zasvira Cotton Eye Joe pjesma i mi shvaćamo kroz urlike i suze da tekst zapravo glasi „If it hadn't been for Cotton Eye Joe…“, a mi smo četiri godine improvizirano pjevali „Ferow fallnefall Cotton Eye Joe…“. Nitko zapravo ne zna što ferow fallnefall znači, ali mi smo eto tako pjevali! I baš nam je super bilo tu večer, kada uopće nije bilo bitno što je smuk, bar ne dok smo se predobro zabavljali smišljajući točan odgovor… KriStina |
|
Na ovaj post me potakla jedna serija. Dugo sam razmišljala o tome, i sad se iz toga izrodio ovaj post. Dakle, djevojka iz serije bi svakodnevno pisala tzv. «to do» liste. Na tim listama ne bi bile uobičajene stvari tipa odlazak u dućan i tako, već stvari tipa, poljubi nepoznatog dečka na ulici, posuj se perjem i tako hodaj po ulici. Naravno da je to samo serija, i da u pravom životu to ide malo drugačije. I sad se ja pitam. Ja, koja sam inače poznata kao svjetska kukavica, koju je sram pitat gdje je nešto, ako slučajno vidim Budimpeštarca prići mu i reći koliko jako mi se on ustvari sviđa. Kao što rekoh, ja se pitam, dal ta priča sa «to do» listama drži vodu, da li je izvediva, i da li uopće postoji netko tko bi se odlučio na takav način zabave, nadasve zanimljiv, ali istovremeno poprilično sramotan i opasan. Još uvijek sam u dilemi, trilemi, četrlemi, da li sastavit takav pois i krenuti na posao ili? Ili do kraja života biti kukavica? Da li nama, ljudima rutine i dosade, treba takav nekekav booster koji će potjerat adrenalin da poteče našim venama, ili ne? Jesmo li sretni sa ovakvim, ponekad nevjerojatno dosadnim, i zamornim životom? Ipak je samo jedan život, možda vrijedi raditi takve glupost.. I sad ja vas pitam. Jeste li kukavica ili ste pravi junak? Nparaviti «to do» listu i začiniti život, ili se pomiriti s njim ovakav kakv je? Jer ipak, ponekad se ponašamo kao junaci, ponekad napravimo neku «ludost», nešto radi čega se kasnije osjećamo super, nešto radi čega se smiješ cijelu noć kad legneš, nešto radi čega si ponosan na samoga sebe i sa zadovoljstvom kažeš «Hej, pa ja nisam kukavica!!». Kukavica Ivana  |
|
Školska torba je bila toliko teška, kao nekada u srijedu koju smo nazvali Duga Srijeda jer su se sati vukli kao magla, a naša ramena su pucala pod teretom knjiga, obavezno velikih bilježnica (po mogućnosti s debelim koricama) i opreme za tjelesni koja je svakako uključivala bijelu majicu i starke, donji dio po izboru, može i pidžama. Školska torba je bila teška kao nekada jer je sadržavala raznoliko mnoštvo u budućnosti nepotrebnih školskih udžbenika kojima je presuđeno da će biti prodani za sitne novce na burzi knjiga. Školska torba je ubrzo bila prazna, ali je zato novčanik bio nešto puniji. Kada kiša pljušti i puše vjetar, a ti se moraš nekako vratiti doma, ni pun novčanik neće spriječiti pokišnjavanje i prokišnjavanje do gole kože. Nemojte misliti da nismo pokušali… Pitali stričeka portira ima li kišobran viška. Suptilno molili profesoricu da nas prebaci autom. („Ma daaj, niste od šećera!!“) Tražili taxi po cijelim Utrinama (Evo, tu je, iza ugla!), tri puta okružili plac (Sigurno je s ove strane…) i par puta prošli kroz njega upijajući mirise sirove piletine. Pokušali kupiti kišobran na najnevjerojatnijim mjestima, kao što je školska knjižara. „Dobar dan, imate li možda kišobran?“ (već nam se malo smiju) „Kišobran???“ „Da, kišobran.“ (već nam se jako smiju) „Ne, nažalost.“ „A kabanicu?“ (obojica se saginju ispod pulta, u jednoj sekundi zaista pomislim kako će izvaditi kabanicu) „O da, imamo!“ (vade bijele najlonske vrećice i stavljaju nam ih na glave) „Najnovija kolekcija, estetski privlačne i nadasve funkcionalne.“ (već im se malo smijemo) „To vam je sada urbano!“ (već im se jako smijemo jer ta riječ na U kod nas uvijek izaziva provalu oduševljena) „Može, kupujemo!“ I onda se nekako nađemo na ulici, s vrećicama na glavi, s mokrim nogama u ljetnim cipelicama ili u tenisicama s rupama, s mokrim hlačama i majicama, ali s blesavim osmijehom na licima koji kaže „Tako mi je drago što sam sada s vama na kiši i što mi je hladno!“. I nekako se bez posebnog razloga počnemo smijati kao ludi …jer se Igoru napuhala vrećica pa izgleda kao da nosi akvarij na glavi …jer stojimo na pljusku i igramo sik-sak-suk kojim ćemo tramvajem do doma …jer su mi se prsti na nogama smežurali i više ih ne mogu micati …jer je lijepo nasmijavati ljude i sebe i druge i sve pokraj kojih smo prošli, protrčali, prosmijali, prozujali, a činilo se kao čitavo čovječanstvo s blesavim osmijehom na licu koji kaže „Tako mi je drago što još ima ljudi kojima je drago što su s prijateljima na kiši i što im je hladno!“ krisTIna |
|
Ok, ok, sada je vrijeme da vam priznam kako uopće nisam imala namjeru pisati nešto iz “Nije važno gdje si” ciklusa, već sam samo tako stavila naslov da kada ga pogledate pomislite – O, ne, ne opet “Nije važno gdje si” priča! A i baš bi bilo kul da dođemo do „Nije važno gdje si... 1385“, iako znam da nećemo, ali si volim govoriti da možda baš i hoćemo! Zapravo sam imala namjeru pisati o tome kako je bitno gdje si i kako je lijepo okupiti se ponovno ispred škole „kod Stepinca“, koji je ponekad bio i pik, pa su se tete moliteljice ljutile kada bi oko njih skakali i „pik pak za mene“ vikali. Baš razmišljam o „pik pak“ uzviku i smatram da je vrlo zanimljiva preobrazba iz originala koji je, vjerujem, zvučao „pik spas“, jet to bi (za razliku od „pik pak“) imalo nekog smisla. Dakle, lijepo je doći kod Stepinca, u deset do dva, pa malo pričamo, pa čekamo još neke drage i poznate ljude, pa ulazimo u školu minutu nakon zvona, pa nas striček portir grdi „I opet kasnite, i opet!“, pa upadamo profesorima u učionice, prekidamo predavanja i zbunjujemo prvašiće i onda se svi jako smijemo i boli nas čeljust. Bitno je gdje si dok hodaš tim hodnicima koji više nisu tvoji, i shvatiš da nikada ni nisu bili tvoji, iako si četiri godine bio uvjeren da jesu. Bitno je gdje si kada uđeš u učionicu iz matematike, ispred koje smo se toliko puta znojili i ispred koje su nas toliko puta boljeli trbusi. A onda shvatiš da ni ona više nije tvoja. Pa odlučiš da ti ipak ne bi trebalo biti bitno gdje si, jer tamo gdje si nekada bio kasnije više nećeš biti i bolje je tako jer ćeš biti manje tužan. I na kraju odemo na sok s raskom, koja (po logici stvari) više nije naša, ali lijepo nam je i zovemo je raska i shvatimo da je ipak još naša i da među ljudima nema puno logike, kad se vole. Da, vole! Izgleda da sam ipak (iako nenamjerno) opravdala naslov... kristINA |
|
Ovaj post bi se mogao nadovezat na Kristinin prethodni. «Nije važno gdje si, već s kim si» scenarij dogodio se jucer! Bilo je poluplanirano, poluspontano okupljanje «starih prijatelja». Starih prijatelja? Hmm, nismo se vidjeli kojih dva mjeseca, ali svejedno je izgledalo kao da je proslo puno vise, dopustite mi da malo dramatiziram. Nismo se vidjeli dovoljno dugo da se ima puno toga novoga za ispričat, puno toga !! Nova putovanja, nove dogodovštine, novi dečki... Smijeha je bilo dosta, pomalo nostalgije, pomalo svega, onako baš u pravim količinama. Večer se završila na Zrinjevcu, na mokrom Zrinjevcu!! Dok smo tako sjedili na stepenicama, prolazilo je ono malo vozilo koje čisti taj Zrinjevac mlazom vode. Jel možda možete naslutiti što se onda dogodilo? Vjerojatno.. Prvi krug zaljevanja bio je malo mokar, samo po nogama, no striček smetlar kao da je imao neku veću misiju, cijele nas zalit! Mislim da je u tom i uspio, nastavio je kružiti i zaljevati.. Po nama.. Nismo baš marili i ostali smo sjediti. Vriskali jesmo, i smijali se.. Jako se smijali, jako.. Bilo je lijepo, super, unatoč stričeku smetlaru koj zaslužuje svoju nagradu, jer misija je bila ispunjena.. Nije važno gdje si, niti dal' si mokar, već s kim si!!  Nostalgična Ivana |
|
PROLOG - Dobro kaj je s tobom, daj napiši neki post! - Ali ne radi mi još internet u novom stanu… - Pa odi u stari stan i napiši. - Dobro, budem! - Prije Praga! - Okeeeej, napisat ću. Obećajem! Tako je nekako izgledao razgovor između Ivane i mene tamo negdje prošli četvrtak. Jesam li napisala post? Nisam. A jesam li obećala da hoću? Jesam. Jesam li prekršila obećanje i još jednom ostavila Ivanu samu da se koprca s vama? Jesam. Zato sada zasukoh rukave i tipkovnicu pod ruke! Sjedimo u Praškoj pivnici. Meni stalno ide na smijačke. Uz mene sjedi Jelen. Nije to pravi jelen, već dečko koji izgleda kao jelen pa ga ja zovem Jelen, a mogla bih ga zvati i Tužni Dinosaur jer ima preko dva metra i onda kada se vozi u busu mora imati pognutu glavu jer je previsok i izgleda kao da je tužan, ali to je već druga priča. Jelen je vrlo smiješan i pljuje kad govori. Pa bih ga mogla zvati i Ljama, ali ipak ga zovem Jelen. Jer, Jelen toliko pljuje kad govori da smo svoje krigle s pivom prekrili onim kartonskim podlošcima. Ali nikome ne pada na pamet da ga ušutka jer on je toliko smiješan i nama svima toliko ide na smijačke da nas na kraju izbacuju iz pivnice. Hodamo kroz Prag. Kiša. Sunce. Duga. Oblaci. Vjetar. Kiša i sunce. Kiša i vjetar. Vjetar i sunce. Pa opet oblaci. I sve to u roku od pola sata. Naš vodič je profesor gitare na praškoj akademiji. Buljim mu u ruke. Obožavam ruke. A ove su najljepše koje sam ikada vidjela. Priča mi kako je studirao u Pragu i magistrirao u Beču. Ozbiljno počinjem razmišljati da zadnje dvije godine psihologije završim na Karlovom sveučilištu. Odlučila sam da je treći dan najpogodniji za kulturno uzdizanje, pa jezdim (genijalan mi je taj glagol) po praškim muzejima i galerijama. I službeno zaključujem, Česi su najnapaljeniji ljudi koje sam upoznala. Te skulpture…pa slike…ako hoćete, i knjige… ipak, svidjelo mi se gotovo sve što sam vidjela (kažem gotovo sve, a zapravo mislim SVE, ali ipak kažem gotovo sve da ne bi ispalo kao da pretjerujem), a najbolji mi je bio Mucha. U pivnici (a gdje drugdje) upoznajem dirigenta praške opere (naše gore list), pa mi poklanja četiri karte za Rigoletto večeras. Radosna prihvaćam. Još malo neplaniranog (takvo je najbolje) kulturnog uzdizanja. Predzadnji dan je bio najbolji i najpraškiji. Za doručkom sam upoznala Čehinju koja mi je pričala o ruskoj okupaciji i „onim vremenima“, vrlo pametna žena. Pa sam malo sama šetala Pragom, pa ručala juhu od češnjaka (da, da, i vrlo je fina), svinjsko koljeno (i vrlo je fino), a uz to odlično paše velka desetka (vrrrrlo fino pivo). Prošetala sam po Petrinu (nešto kao zagrebačko Sljeme, samo manje) i divila se Pragu iz zraka. Zadnji dan smo ujutro stavili kofere u bus i krenuli kući. E da, jesam li spomenula koliko je Prag prekrasan??? EPILOG Jučer sam bila na Špancirfestu. I vraćamo se tako jutros u tri vlakom, u kojem je neudobno spavati i u kojem je hladno. On vidi da mi je hladno i zagrli me pa je meni odmah toplije, ali ne želim to priznati, jer ne želim da me pusti. I najljepše mi je na svijetu pa si mislim… Nije važno gdje si. Već tko je kraj tebe.  Kristina |
| < | rujan, 2006 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
